Procjenjuje se da udio starijih od 65 godina i više u Hrvatskoj iznosi 15, 63 % (prema Popisu stanovništva 2001. g.), te smo tako ušli u proces starenja stanovništva. Dakle, broj stanovnika treće životne dobi raste, a očekuje se da će se taj trend u budućnosti još pojačati (Motovunski glasnik zdravih gradova; srpanj, 2004.g.). Najveći dio brige o starijim osobama odvija se kroz institucionalnu skrb, kao što su domovi za starije i nemoćne, udomiteljske obitelji itd. Međutim, dio starijih osoba nema novčanih sredstava kako bi platila ustanovu ili ne želi napustiti svoj dom u kojem je proveo/la veći dio svog života. U takvim situacijama na vidjelo izlaze kritične točke u skrbi o starijim osobama, a to su: slabo razvijena vaninstitucionalna skrb (specifične stručne usluge, suportivni servisi), nedostatak koordinacije i komunikacije među različitim institucijama i udrugama, izoliranost starijih, nesamostalnih, zdravstveno i socijalno ugroženih osoba, nedostatak empatije za probleme treće životne dobi te nedovoljno korištenje volontera.

Ženska udruga «Izvor» provela je istraživanje o procjeni potreba za socijalnim zbrinjavanjem starijih i nemoćnih osoba u Tenji. Cilj provedenog istraživanja je bio ispitati koje potrebe starije i nemoćne osobe smatraju najvažnijima za kvalitetniji život, zatim procijeniti broj i kvalitetu ponuđenih usluga, prepoznati «rupe» u postojećem sustavu te povezati potencijalne korisnike s mapom usluga uz mogućnost kreiranja novih.

U istraživanju je sudjelovalo 166 osoba. 49 osoba je izjavilo da im nije potrebna dodatna pomoć zajednice te su oni eliminirani iz obrade. Osobe kojima za sada nije potrebna pomoć nisu navodile razloge, međutim, može se pretpostaviti da osim objektivnog nepostojanja potrebe, prepreka u traženju pomoći može biti i sram što se osoba nije sposobna sama brinuti o sebi ili osoba doživljava pomoć kao milostinju. Dakle, u obradi rezultata ostalo je 117 ispitanika te će se svi slijedeći rezultati odnositi na njih. Od 117 osoba 77 ih je ženskog spola, a 40 muškog. Prosječna dob za žene iznosi 72 godine, za muškarce 65 godina, a prosječna dob ukupnog uzorka iznosi 68 godina.

Upitnik je kreiran za potrebe ovog istraživanja te se sastoji od šest pitanja koja su se odnosila na procjenu potrebe pomoći zajednice, oblike pomoći, mogućnost sufinanciranja korištenih usluga, zdravstvenog stanja osoba, ekonomskog stanja te zainteresiranosti za ponuđene usluge. Budući da su se ovim upitnikom nastojale procijeniti potrebe starijih i nemoćnih osoba u kreiranju upitnika korištene su slijedeće definicije:

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije:

Osobe koja su u stanju socijalne potrebe, nisu sposobne vlastitim radom osigurati dostatna sredstva za život uslijed bolesti ili životne dobi.
Budući da je upitnik bio namijenjen starijim i nemoćnim osobama koje su uglavnom i manje pokretne istraživanje je provedeno uz pomoć volontera koji su se javili na zamolbu ženske udruge «Izvor». Za svakog volontera određen je dio Tenje koji bi trebao obići. Budući da su starije osobe ujedno i česte mete prevaranata, volonteri su bili raspoređeni prema mjestu stanovanja. Odnosno, upitnike su provodili po svom susjedstvu. S jedne strane ovakav način ima prednost da ih starije osobe poznaju, dakle pustit će ih u svoj dom i odgovoriti na upitnik. S druge strane, volonteri kako već poznaju starije osobe mogu imati određenih predrasuda te nesvjesno izbaciti iz uzorka one osobe koje im se ne sviđaju ili s kojima nisu ostvarili neki dublji kontakt, a te osobe mogu biti one kojima je pomoć najpotrebnija. Ove poteškoće nastojale su se nadići veličinom uzorka, odnosno što je uzorak veći, veća je i vjerojatnost da će se dobiti stvarni odraz populacije.

Dobiveni su slijedeći rezultati:

Od 166 ispitanika koji su ispunili upitnik 117 ih je odgovorilo da im je potrebna dodatna pomoć zajednica. Ispitanici su najviše bili zainteresirani za ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, zdravstvenu pomoć (prijevoz od/do liječnika, odlazak po lijekove, oslobođenje od plaćanja participacije), dostavljanje toplog obroka u domove te obilazak i pomoć volontera iz zajednice. Od 117 ispitanika svega dvije osobe su napisale da bi mogle plaćati dodatne usluge zajednice, odnosno 98.5% osoba smatra da nema dovoljno novčanih sredstava da bi plaćali dodatne usluge te je to i najčešći razlog zašto ih ne traže.
43% starijih i nemoćnih osoba živi s drugim članovima obitelji, kao što su djeca, nećaci, uža rodbina itd. 35% ih živi samostalno, a ostali sa supružnikom. 75% osoba živi u vlastitom stanu ili kući, dok preostali žive u domovima svojih bližnjih, ili kao podstanari. 83% ispitanih svoje zdravstveno stanje procjenjuju lošim, od toga su 29% pokretnih, 47% su teško pokretni, dok su preostali nepokretni.
47% ispitanika nema vlastitih primanja već se uzdržava od pomoći države-socijalna pomoć (od 200-400 kuna) ili pomoći djece i uže rodbine. Preostali imaju vlastite izvore prihoda (obiteljska mirovina, poljoprivredna mirovina) čiji prosjek iznosi 1240 kuna, a što je 67% (1858,91 kn) prosječne mirovine u RH (prema Zavodu za mirovinsko osiguranje, 2005.). Uobičajeno je da samo jedan od supružnika ima stalna primanja (mirovinu).
Dakle, rezultati istraživanja su pokazali da su starije i nemoćne osobe najzaineresiranije za ostvarivanje financijske pomoći kroz različite oblike socijalne pomoći. Za sada ne postoji mogućnost da se takva pomoć ostvari van postojećeg sustava socijalne skrbi, odnosno kroz udruge. Nadalje, starije i nemoćne osobe zainteresirane su i za vaninstitucionalnu skrb kroz zdravstvenu pomoć u kući, dostavu hrane u kuću, osobu koja obitelji pruža pomoć i obrazovanje, dnevne usluge, prijevoz, pomoćnike za osobnu pomoć, dostavu lijekova i opreme, usluge pratnje, usluge pospremanja kuće itd.
I dok neki veći gradovi, poput Rijeke koja je ušla u završnu fazu projekta Europskih zdravih gradova vezanog uz zdravlje, skrb i kvalitetniji život starijih i nemoćnih osoba, manje sredine će morati iznaći druge načine brige o svojim sugrađanima treće životne dobi. Za sada jedno od mogućih rješenja predstavljaju udruge i volonteri čiji se rad već koristi u drugim zemljama. Dakle, postoji potreba s obje strane. Osobe treće životne dobi spremne su prihvatiti oblike vaninstitucionalne pomoći, s druge strane postoje udruge koje su ih spremne pružiti. Cilj svih nas bi trebao biti približavanje ovih dviju skupina kako bi se starijim osobama osiguralo dostojanstveno starenje bez osjećaja beznađa i bespomoćnosti.

I na kraju, svojim ponašanjem danas osiguravamo i svoju budućnost.