Konvencija VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

Ženska udruga “IZVOR” pozdravlja postupak ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, čime Republika Hrvatska preuzima odgovornost da će uskladiti unutrašnje zakonodavstvo s odredbama Konvencije te poduzeti druge odgovarajuće mjere za njezinu primjenu u Republici Hrvatskoj.

Republika Hrvatska je potpisnica i stranka svih ključnih međunarodnih i europskih dokumenata kojima se jamče ljudska prava i slobode, počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima, a s uspostavljanjem mehanizama za ravnopravnost spolova započela je 1995. godine na Četvrtoj svjetskoj konferenciji UN-a o ženama donošenjem Pekinške Deklaracije.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija)  usvojena je u svibnju 2011. godine. Parlamentarna skupština Vijeća Europe proglasila ju je “standardom koji mijenja temelje” upravo zato što državama pruža nov i detaljan međunarodnopravni okvir onoga što treba učiniti kako bi se ubrzalo iskorjenjivanje obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama.

Konvencija definira nasilje nad ženama ovako: “Nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu”.

Tekst Konvencije možete pronaći ovdje.

Veliki je doseg definicije ove Konvencije navođenje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava jer to povlači odgovornost države za počinjeno nasilje, a u pogledu definiranja rodno utemeljenog nasilja ne radi se o iskoraku, nego o općeprihvaćenom korištenju ovih termina. Upravo predviđena socijalna uloga žena utemeljena na stereotipu da su žene “slabiji i inferiorniji spol” često uzrokuje nasilje te se tu radi o socijalnom i sustavnom problemu, a ne o individualnom. Ove godine u srpnju Odbor CEDAW-a je usvojio novu Opću preporuku br. 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama te je u njezinu nazivu naveo “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” kako bi naglasio upravo tu socijalnu dimenziju nasilja nad ženama.

Ova konvencija prvi put donosi međunarodnu definiciju nasilja u obitelji, što je vrlo važno istaknuti u svjetlu nedavnih rasprava u Saboru o Obiteljskom zakonu i definiciji obitelji. Konvencija navodi da “nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom.

Konvencija na nov način uređuje kaznena djela kao što su silovanje, uhođenje i seksualno uznemiravanje, zaštitu žrtava kroz odredbe o skloništima i zaštitnim mjerama, procjenu rizika i oduzimanje oružja, sadrži odredbu da se progon počinitelja nasilja može nastaviti i kada žrtva povuče prijavu protiv nasilnika, kao i mnoge druge odredbe koje su na različit način ugrađene u razne zakone RH, ali su nepovezane i neusklađene te se ne provode kako bi trebalo, a usto za pravne i ostale stručnjake nema sustavne edukacije u tom području. Navedeno rezultira problemima kao što su tzv. dvostruko uhićenje u slučajevima obiteljskog nasilja, u kojima se uhićuje i privodi i (najčešće žena) žrtva nasilja jer je “uvrijedila” nasilnika, pa je i ona kategorizirana kao nasilnica. U RH se više od 90 posto slučajeva obiteljskog nasilja tretira kao prekršajno djelo, a samo 10 posto kao kazneno; zaštitne mjere nisu efikasne i njima često nisu obuhvaćena djeca; tijekom odlučivanja o skrbi nad djecom ne uzima se dovoljno u obzir nasilničko ponašanje roditelja, kojem se radi “najboljeg interesa djeteta” omogućava kontakt s roditeljem nasilnikom.

Od 48 članica Vijeća Europe, Konvenciju su potpisale 47 članica a ratificirale njih 28. Svih 28 članica Europske Unije su potpisale Konvenciju, a njih 17 ih ju je i ratificiralo. Konvenciju su ratificirali i naši susjedi Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija koji nisu članice EU.

Hrvatska je 22. siječnja 2013. potpisala Konvenciju, ali ju do danas nije ratificirala. Vlada RH je najavila ratifikaciju, no umjesto da se u saboru raspravlja o standardima same Konvencije, vodi se medijska rasprava u kojoj se učestalo (netočno) navodi da je ona sporna jer se bavi pobačajem, rodnom ideologijom i jer je nametnuta izvana.

Konvencija uopće ne uređuje pitanje dozvoljenog pobačaja, nego uređuje kriminalizaciju prisilnog pobačaja koji je u RH zabranjen Kaznenim zakonom. Navedeno je jedina odredba o pobačaju u ovoj konvenciji, stoga su izjave da ova konvencija uređuje prekid trudnoće pogrešne. Upitno je jesu li one izrečena namjerno, radi dezinformiranja javnosti i mobiliziranja protiv Konvencije onih koji su protiv pobačaja, a ne nužno i protiv prevencije obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama, ili su plod neznanja i nečitanja samog sadržaja Konvencije.

U tekstu Konvencije pojam rodne ideologije se uopće ne spominje, a samo se u jednom članku spominje pojam “rod” i to gdje se taj pojam definira. Tako piše kako rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Pojam “rod” već se koristi u drugim zakonima u RH i međunarodnim dokumentima, a sama definicija nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja ista je kao u ostalim UN-ovim dokumentima kao što su UN-ova Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW – Convention on Elimination of All Forms of Discrimination Against Women), UN-ova Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama, Pekinška platforma za djelovanje i SDG agenda 2030.

U Hrvatskoj se vode medijske rasprave o onome čega u Konvenciji nema, a ne raspravlja se o onome čega u Konvenciji ima te o problemima koje Hrvatska ima na ovom području, a koji bi se ratifikacijom i ugradnjom odredbi Konvencije u pravni okvir unaprijedili.

Dakle, Hrvatska ima brojne zakone koji nisu usklađeni međusobno, niti su potpuno usklađeni s Konvencijom, te će biti potrebno mnogo edukacije i rada da se oni potpuno usklade i pravilno primijene. Ratifikaciji ove Konvencije treba što prije pristupiti i započeti taj pravni proces, kojim se istodobno bavi i drugih 28 članica Vijeća Europe (i cijela Europska unija nakon potpisivanja), a koje su taj korak učinile prije Hrvatske i koje će stoga brže napredovati u smjeru prevencije i iskorjenjivanja rodno utemeljenog nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, dok će one koje to nisu učinile zaostajati.

Problem je da nema odgovarajućeg sustavnog obrazovanja za stručnjakinje i stručnjake, posebno u području pravosuđa. Također je od posebnog značaja da Konvencija postavlja veće zahtjeve u području gdje su predrasude i stereotipi najveći, a to je seksualno nasilje.

Ono što sve aktivistkinje i stručnjakinje, a među njima i Ženska udruga “IZVOR”, već godinama naglašavaju je da će Konvencija unaprijediti sustav zaštite u RH s obzirom na to da su kod nas i odredbe koje su već na različiti način ugrađene u više zakona, nepovezane i neusklađene, pa se zato i ne provode kako bi stvarno omogućile zaštitu žrtava.

Ova konvencija predviđa jak sustav nadzora primjene, a time i odgovornost države za primjenu njezinih odredbi pa bi se tako bez ratifikacije zapravo samo održalo sadašnje stanja zbrkanih zakona i prakse.

Nakon što su Konvenciju usvojile države u kojima se npr. pojam roda ne koristi (Portugal) ili je pravo na pobačaj zabranjeno (Malta) ili imaju jaki pokret za zabranu pobačaja (Poljska), te druge države članice Vijeća Europe, postavlja se pitanje, zašto Hrvatska ne želi ratificirati međunarodni dokument na kojem su na kraju radili stručnjaci i stručnjakinje iz Hrvatske. Sramotno je da se politički i društveni prestiž pokušava zaraditi na problemu onih koji su u društvu među najranjivijima, a to su upravo žene žrtve nasilja. Ne treba zaboraviti da je nasilje nad ženama jedan od najbrutalnijih oblika diskriminacije i neravnopravnosti. Neki bi uporno htjeli da je žena druga, da je manje važna te da se vrati u privatnu sferu, a to je nemoguće.

Stoga, smatramo da je preuzimanje odgovornosti za prihvatom konvencijskih odredbi u punom opsegu nužno i tražimo hitno usklađivanje svih prijedloga zakona i nacionalnih politika koji se tiču nasilja nad ženama, prije svega Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji s odredbama ove Konvencije.