Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

22. rujna je proglašen Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama povodom 22. rujna 1999. godine, kada je na Općinskom sudu u Zagrebu tijekom brakorazvodne parnice Mato Oraškić ubio tri žene, sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu Hajru Prohić i suprugu Gordana Oraškić koja je bila stranka u parnici, a teško je ranio sudsku službenicu.

Osamnaest godina nakon počinjenja trostrukog femicida u zgradi suda i trinaest godina od kada je Sabor proglasio 22. rujna Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj i nadalje nije niti normativno, a niti u praksi došlo do razgraničenja i razumijevanja koncepta ‘nasilja nad ženama’ koji podrazumijeva svaki oblik nasilja koji žene i djevojčice prežive od muškaraca, a ne prežive sve, bez obzira da li su sa zlostavljačem u bliskom odnosu ili ne, do ‘nasilja u obitelji’ koje obuhvaća članove obitelji različitog spola i dobi, no u slučaju ‘nasilja u obitelji’  propisi i nadalje izostavljaju zaštititi  žrtve nasilja koje s partnerom ne žive ili nisu nikad niti živjele na istoj adresi, ali jesu bile ili su i dalje u intimnoj tj. emotivnoj vezi. Izostanak te normativne zaštite proizlazi iz ustrajnog odupiranja proširenja tradicionalne kategorije obitelji, iako realni život potvrđuje suprotno. To da li ćemo s osobom s kojom smo u intimnoj vezi živjeti na istoj adresi ne može predstavljati garanciju slobode od nasilja.

Nasilje u obitelji je najučestaliji pojavni oblik muškog nasilja prema ženama i djevojčicama, ali ne isključivi. Iako se nasilje u obitelji događa i među ostalim članovima oba spola, različite dobi važno je reći kako uzroci nasilničkog ponašanja u slučaju kada je muškarac nasilan prema ženi nisu isti kao u slučaju kada je unuk nasilan prema djedu, ocu ili bratu ili situacije kada je žena nasilna prema muškarcu s kojim je u bliskom tj intimnom odnosu. Neutralna zakonska određenje slijepa na realne odnose moći nam ništa ne govore o uzrocima radi kojih je nasilje počinjeno, a primjena tih propisa u praksi potvrđuje da se i nadalje, kao žene, suočavamo s tim da se našem iskazu ne vjeruje, pripisuje manipulacija, posebno ako su nasilju izložena i djeca, a to je u praksi česta situacija. Sud usvaja svega 15% od ukupnog broja zaštitnih mjera, izriču se blage kazne zlostavljačima, u 30% slučajeva to su uvjetne osude kao i rad za opće dobro, a nisu strane ni prakse dvostrukih uhićenja kojima se izjednačava žrtvu i počinitelja. Time se banalizira nasilje i obeshrabruje žrtve da prijavljuju što zasigurno doprinosi da je iz godine u godinu sve manji broj prijava nasilničkog ponašanja u prekršajnoj sferi, dok se istovremeno povećava broj kaznenih djela nasilja protiv žena kao i stupanj njihove brutalnosti.

U posljednjih deset godina 300 žena su ubili njima bliski muškarci. Dok je tijekom 2016. zabilježen najveći broj femicida u zadnjih 7 godina (19 među bliskim osobama, od toga 15 ubijenih žena od strane njima intimnih muškaraca), podaci su objavljeni u Izvješću o radu za 2016 godinu,Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Prema istraživanju dr. Anna Alvazzi del Frate iz 2011. muškarci godišnje namjerno ubiju 66 000 žena i djevojčica, a to je 180 ubijenih žena iz cijelog svijeta, dnevno. Šezdeset šest tisuća femicida godišnje predstavlja samo mali dio statistike femicida koji se uopće uspijeva popratit uglavnom putem medija, ali svaki podatak o broju femicida daleko je manji od realnog jer pretežit broj država, uključujući Hrvatsku, ne vodi evidenciju o femicidu, što znači da ne bilježi ubojstva tako da evidentira relacije između počinitelja i žrtve. Također, jedan broj žena umre od posljedica koje dugotrajno nasilje ostavlja po zdravlje žene, a to se također ne evidentira kao ubojstvo u zdravstvenim ustanovama.

Iako službeni podaci MUPa potvrđuju da su 92% počinitelja kaznenih djela nasilja među bliskim osobama muškarci i da su počinitelji kaznenih djela protiv spolne slobode u 100% slučajeva muškarci, sustav i dalje prilikom identificiranja ne razlikuje uzroke radi kojih muškarci ubijaju žene od situacija u kojima žene žrtve nasilja u određenom trenutku postaju nasilne prema partneru. U zemljama u kojima se ozbiljno pristupa nasilju prema ženama dobro je prepoznat „sindrom pretučene žene“ kao psihološko stanje osobe koja je dugotrajno bila izložena mučenju i zlostavljanju koje nije bilo spriječeno od strane nadležnih institucija. Te osobe imaju sve karakteristike sindroma PTSP, uz snažan sindrom naučene nemoćnosti. U sudskim postupcima njihova obrana je zasnovana na činjenici da ih je beznadna pozicija dugotrajnog nasilja, najčešće intimnog partnera koje nije spriječeno i sankcionirano dovela do ekstremnog čina ubojstva u borbi za vlastiti život i život njihove djece, ukoliko ih imaju. Za razliku od tih rijetkih primjera, uzroci najekstremnijeg oblika muškog nasilja prema ženama – femicida – su posve različiti.

Termin femicid ‘prvi’ je put upotrijebila radikalna feministička istraživačica i aktivistinja Diana Russel na Međunarodnom tribunalu o zločinima protiv žena, u Briselu 1976. U svojoj knjizi Femicid – Politika ubijanja žena, pojasnila je da termin koristi „za sve oblike seksističkog ubijanja koji mogu biti motivirani mizoginijom tj. mržnjom prema ženama, osjećajem superiornosti nad ženama, zbog seksualnog zadovoljenja ili pretpostavke o posjedovanju i kontroli žena. (…) Kada muškarac isplanirano ubije ženu, pretpostavka je da mu je društvo dalo dozvolu kroz osjećaj vlasništva nad ženama“.

Na razini Europske unije ne postoji ni strategija ni direktiva kojom su kriminalizirane sve forme muškog nasilja prema ženama i djevojčicama što je osnovni razlog zašto je važno da Europska unija ratificira  Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tkz. Istanbulska konvencija), neovisno o činu ratifikacije tog dokumenta od strane država članica. Navedena Konvencija u Preambuli navodi da je nasilje prema ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena. Konvencija prepoznaje strukturalnu narav nasilja prema ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje prema ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce. Republika Hrvatska je potpisala Konvenciju prije četiri godine, a  ratifikacija je najavljena do kraja ove godine. Ratifikacijom Konvencije Republika Hrvatska preuzima odgovornost da odredbe Konvencije na odgovarajući način ugradi u naš pravni sustav tj. obvezuje se uskladiti unutrašnje zakonodavstvo s odredbama Konvencije te poduzeti i druge odgovarajuće mjere za njezinu primjenu u Hrvatskoj.

Pozivamo saborske zastupnice i zastupnike da pokažu političku zrelost u razumijevanju ‘prirode’ nasilja nad ženama i njenu strukturalnu narav te spremnost na punu primjenu konvencijskih odredbi.