Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Odlukom Sabora iz listopada 2004. godine, 22. rujna proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Datum nije proizvoljno određen. Pet godina prije, na isti dan, Mato Oreškić, muškarac koji je naoružan ušetao i prošetao kroz zgradu suda, za vrijeme brakorazvodne parnice ubio je tri žene, a četvrtu teško ranio. U brakorazvodnoj parnici ubojica je bio stranka. Gordana Oreškić, jedna od žena kojoj je bivši policajac oduzeo pravo na život odlučila se razvesti od Mate Oreškića, a njegov odgovor na to je bio trostruki femicid i teško ranjavanje četvrte žene. Četvrta je pukim slučajem preživjela. I to je ilustrativan prikaz definicije muškog nasilja, odnsono onoga što se kolokvijalno naziva „nasilje nad ženama“ u slučaju sutkinje i odvjetnice i krajnji izraz nasilja u obitelji u slučaju Gordane Oreškić.

Devetnaest godina nakon počinjenja trostrukog femicida u zgradi suda i četrnaest godina od kada je Sabor proglasio 22. rujna Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj i nadalje nije ni normativno, a niti u praksi došlo do razgraničenja pa time ni razumijevanja kišobran naziva ‘nasilja nad ženama’ koji podrazumijeva svaki oblik nasilja koji žene i djevojčice prežive od muškaraca, a ne prežive sve, bez obzira jesu li sa zlostavljačem u bliskom odnosu ili ne do ‘nasilja u obitelji’ kao najučestalijeg pojavnog oblika muškog nasilja protiv žena.

U slučaju ‘nasilja u obitelji’  propisi i nadalje izostavljaju zaštititi  žene koje s partnerom ne žive ili nisu nikad niti živjele na istoj adresi, ali jesu bile ili su i dalje u intimnoj tj. emotivnoj vezi. Izostanak te normativne zaštite proizlazi iz ustrajnog odupiranja proširenja tradicionalne kategorije obitelji. Realnost svakodnevno potvrđuje da to hoće li pojedina žena živjeti s nekim muškarcem na istoj adresi ili ne, nije garancija slobode od nasilja, a slučaj Oreškić uz mnoge druge podsjeća i da je situacija kada žena odluči napustiti nasilnog partnera situacija visokog rizika po život žene. Unatoč tome, i dalje se ulažu veliki napori kako bi se očuvao mit o obitelji kao oazi mira dok se u ime zaštite muškarca kao počinitelja nasilja koriste razni izrazi kojima je zajedničko svođenje muškog nasilja na metafiziku.

Nasilje u obitelji je najučestaliji pojavni oblik muškog nasilja prema ženama i djevojčicama. Iako se nasilje u obitelji događa i među ostalim članovima oba spola, različite dobi važno je reći kako uzroci nasilničkog ponašanja u slučaju kada je muškarac nasilan prema ženi nisu isti kao u slučaju kada je unuk nasilan prema djedu, ocu ili bratu ili situacije kada je žena nasilna prema muškarcu s kojim je u bliskom tj. intimnom odnosu. Neutralna zakonska određenje slijepa na realne odnose moći nam ništa ne govore o uzrocima radi kojih je nasilje počinjeno, a primjena tih propisa u praksi potvrđuje da se i nadalje, kao žene, suočavamo s tim da se našem iskazu ne vjeruje, pripisuje manipulacija, posebno ako su nasilju izložena i djeca, a to je u praksi česta situacija. Sud i nadalje usvaja mizeran broj ukupno predloženih zaštitnih mjera, izriču se blage kazne zlostavljačima, a i dalje je praksa  da se zlostavljaču uvjetna osuda zamjenjuje radom za opće dobro. I nadalje nisu strane prakse dvostrukih uhićenja kojima se izjednačava žrtvu i počinitelja. Time se normalizira muško nasilje i obeshrabruje žene da prijavljuju, što zasigurno doprinosi da je iz godine u godinu sve manji broj prijava nasilničkog ponašanja. U posljednjih deset godina 300 žena su ubili njima bliski muškarci. Prema istraživanju dr. Anna Alvazzi del Frate iz 2011. muškarci godišnje namjerno ubiju 66 000 žena i djevojčica, a to je 180 ubijenih žena iz cijelog svijeta, dnevno. Šezdeset šest tisuća femicida kao krajnje mjere muškog nasilja protiv žena, godišnje predstavlja samo mali dio evidentirane statistike femicida koji se uopće uspijeva popratit, uglavnom putem medija, ali svaki podatak o broju femicida daleko je manji od realnog jer pretežiti broj država, uključujući Hrvatsku, ne vodi evidenciju o femicidu, što znači da ne bilježi ubojstva tako da evidentira relacije između počinitelja i žrtve. Također, jedan broj žena umre od posljedica koje dugotrajno nasilje ostavlja po zdravlje žene, a to se također ne evidentira kao ubojstvo u zdravstvenim ustanovama.

Iako službeni podaci MUPa potvrđuju da su i nadalje preko 90% počinitelja kaznenih djela nasilja među bliskim osobama muškarci i da su počinitelji kaznenih djela protiv spolne slobode u 100% slučajeva muškarci, sustav i dalje prilikom identificiranja ne razlikuje uzroke radi kojih muškarci ubijaju žene od situacija u kojima žene žrtve nasilja u određenom trenutku postaju nasilne prema partneru. U zemljama u kojima se ozbiljno pristupa nasilju prema ženama dobro je prepoznat „sindrom zlostavljane žene“ kao psihološko stanje žene koju je muškarac (uglavnom intimni partner) dugotrajno mučio, a koje nije bilo spriječeno od strane nadležnih institucija. Te žene imaju sve karakteristike sindroma PTSP, uz snažan sindrom naučene nemoćnosti. U sudskim postupcima njihova obrana je zasnovana na činjenici da ih je beznadna pozicija dugotrajnog nasilja, najčešće intimnog partnera koje nije spriječeno i sankcionirano dovela do ekstremnog čina ubojstva u borbi za vlastiti život i život njihove djece, kada ih imaju. Za razliku od tih rijetkih primjera, uzroci najekstremnijeg oblika muškog nasilja prema ženama – femicida – posve su različiti. Termin femicid ‘prvi’ je put upotrijebila radikalna feministička istraživačica i aktivistinja Diana Russel na Međunarodnom tribunalu o zločinima protiv žena, u Briselu 1976. U svojoj knjizi Femicid – Politika ubijanja žena, pojasnila je da termin koristi „za sve oblike seksističkog ubijanja koji mogu biti motivirani mizoginijom tj. mržnjom prema ženama, osjećajem superiornosti nad ženama, zbog seksualnog zadovoljenja ili pretpostavke o posjedovanju i kontroli žena. (…) Kada muškarac isplanirano ubije ženu, pretpostavka je da mu je društvo dalo dozvolu kroz osjećaj vlasništva nad ženama“.