Prigovor savjesti

Prigovor savjesti odluka je pojedinca da odbije izvršiti obvezu koju mu je nametnuta od strane pravnog sustava, budući da bi njeno izvršavanje označavalo protivljenje etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenijima, tj. savjesti  osobe.

Pravni poreci kroz povijest u različitoj mjeri priznaju pravo na prigovor savjesti. Pravo na prigovor savjesti proizlazi iz slobode savjesti, koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka. Članak 47., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske utvrđuje da je vojna obveza i obrana Republike dužnost svih za to sposobnih građana. Stavak 2. članka 2. Ustava svima onim građanima koji poradi vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama, pruža mogućnost da izraze prigovor savjesti i zahtijevaju da obave svoju građansku dužnost u civilnim službama.

Posebna važnost pridodaje se narednim trima dokumentima: Prva Rezolucija 337 (1967.) –  poziva na čl.9. Europske konvencije koja obvezuje države članice na poštivanje individualnih sloboda u vezi s mišljenjem, savješću i vjerom; Druga Rezolucija (1983.) – naglašena zaštita slobode savjesti sadrži pravo da se odbije služba u oružanim snagama, ali da se i oni koji već služe u oružanim snagama povuku iz razloga savjesti; Treća Rezolucija (1989.) – usmjerena na otvaranje perspektive mladima na obavljanje civilne službe u bilo kojoj članici europskih država, ali i u zemljama trećeg svijeta na rješavanje humanitarnih pitanja.

Iako je pravo na priziv savjesti proizašlo iz prava na slobodu savjesti (zajamčene čl. 18. Opće deklaracije UN o pravima čovjeka 1948. godine), u praktičnom životu nisu ni danas rijetke situacije u kojima pravni poredak ne priznaje legitimnost prigovora savjesti koje izjavljuju pojedinci. Tako je nemali broj Jehovinih svjedoka, obzirom na vjerski nauk koji zabranjuje službu u vojsci, bio izložen zatvorskim kaznama zbog odbijanja službe u vojsci. Grandrath protiv Njemačke, 1966., bio je prvi slučaj koji se našao pred Komisijom za ljudska prava, tribunalom koji je kasnije prerastao u Europski sud za ljudska prava. U tom, kao i u brojnim slučajevima koji su se kasnije našli pred Europskim sudom za ljudska prava, priziv savjesti protiv vojne službe je bio odbijen te je tek u slučaju Thlimmenos protiv Grčke iz 2000. godine prihvaćen. U mnogim zemljama izvan Europe pravo priziva savjesti protiv vojne službe do danas nije priznato, kao primjerice u Južnoj Koreji. Vojni obveznici imaju ustavno i zakonsko pravo na prigovor savjesti, ako se služenje vojnog roka u oružanim snagama, nošenje oružja i njegova uporaba protiv čovjeka, protivi njihovoj savjesti, vjeri, moralu ili etici.

Juraj Hrženjak (1998) Prigovor savjesti: Civilno služenje vojnog roka